Hrvatski tradicijski nakit

Konavoske naušnice

prepoznatljivi dio tradicionalnog nakita iz Konavala, poznate su i pod nekoliko drugih naziva koji se mogu razlikovati ovisno o obliku, veličini ili specifičnim detaljima dizajna. Evo nekoliko naziva koji se često koriste :

1. Đerdan – iako se ovaj naziv često povezuje s vrstom ogrlice, u nekim kontekstima se može koristiti i za opisivanje određenih tipova bogato ukrašenih konavoskih naušnica.
2. Verižice – ovo ime dolazi od sličnosti sa sitnim lančićima (verigama), posebno kod naušnica koje imaju više visećih dijelova.
3. Puce – ovaj termin se ponekad koristi za opis manjih, diskretnijih naušnica koje su također popularne u tradicionalnom nakitu, ali nije isključivo vezan samo za konavoski stil.
4. Kolarine – naziv koji se može koristiti za opisivanje vrsta naušnica koje su dizajnirane s nizom ukrašenih zrnaca ili elemenata, nalik na male “ogrlice” koje padaju oko uha.
5. Marjanke – specifičan je naziv koji se odnosi na naušnice inspirirane oblikom i bojom mora i prirodnih elemenata, poput koralja, ali je manje uobičajen.

Nazivi se mogu razlikovati ovisno o lokalnim običajima, detaljima izrade ili čak osobnim preferencijama nositelja ili izrađivača nakita, pa je uvijek dobro provjeriti specifične detalje kada se istražuje ili kupuje tradicionalni nakit poput konavoskih naušnica.

U čemu je ljepota dubrovačkog nakita ?

Dubrovački nakit je jedan od najprepoznatijih i najcjenjenijih oblika tradicionalnog nakita u Hrvatskoj. Njegova izrada ima dugu i bogatu povijest, duboko ukorijenjenu u kulturi i tradiciji Dubrovnika, jednog od najvažnijih povijesnih i kulturnih centara na Jadranu. Dubrovački nakit nije samo prekrasno umjetničko djelo već i važan dio identiteta i kulturne baštine grada.

1. Najpoznatiji unikatni uzorci dubrovačkog nakita :

Ženski nakit izrađen je od plemenitih kovina tehnikama lijevanja i ručnih filigrana te pripada vrlo autentičnoj izradi nakita na južnom dijelu Jadranu. Zlatni nakit uglavnom se kupovao tijekom pripremanja miraza ili za darivanje u prigodi zaruka. Bogatije seosko stanovništvo uglavnom je kupovalo veće količine nakita – razne tipove naušnica, ogrlicu „kolarin“s privjeskom, broševe i različito zaručničko prstenje. Naslijeđeni se nakit pomno čuvao – najbolji komadi nosili su se u iznimno rijetkim prigodama, ponajviše u onima svečanima i blagdanskima. Na taj se način pokazivala moć i ugled obitelji. Općenito su se za nošenje nakita poštovala određena nepisana pravila koja su se ponegdje sačuvala do danas. Nakit se obično čuvao u drvenim oslikanim kutijicama različitih veličina, koje su se spremale u manji, odijeljeni dio „Skrinje“ (škrinje) – „Kokulu“ ili u „Burale“ (komode).

-Dubrovačke Peružine ili Peruze

vjerojatno su najpoznatiji i najprestižniji komad dubrovačkog nakita. To su velike, bogato ukrašene zlatne ili srebrne naušnice, često okruglog oblika, koje mogu biti ukrašene filigranskim radom, biserima ili dragim kamenjem. Tradicionalno su simbolizirale status i bogatstvo i bile su popularne među dubrovačkim plemstvom. Posebne vrste naušnica koje su izuzetno popularne i visoko cijenjene zbog svoje estetike i složene izrade. Peružine mogu biti različitih veličina i dizajna, često ukrašene biserima ili dragim kamenjem. U narodu se poznate kao „Dubrovačke rećine“.

– Dubrovački Botuni ili Pucete

tradicionalne su naušnice koje su prepoznatljive svojim okruglim i dugmadolikim oblikom. Najčešće su izrađene od zlata ili srebra s tehnikom ručnog filigranstva. Botuni su manji od Peruza i mogu uključivati razne ukrase poput malih dragih kamena ili detalja u granulaciji. Drugi naziv za “Dubrovačke Botune” su “Dubrovačke Pucete”. Za Pucete se tradicionalno odnosi naziv za manje, diskretne naušnice. I one su najčešće izrađene od zlata ili srebra te ukrašene tehnikama kao što su filigran ili granulacija. To im daje izuzetno elegantan i delikatan izgled. Ove naušnice su tradicionalni element dubrovačke ženske narodne nošnje i često se nose kao dio svečane odjeće, a također su popularan suvenir ili poklon za posebne prigode. Ove naušnice su estetski prilagođene ženskoj tradicionalnoj nošnji i modi, služeći kao elegantan dodatak koji naglašava žensku ljepotu i sofisticiranost. U tradicionalnim zajednicama, nakit poput Puceta često ima i simboličnu vrijednost, te je bio znak statusa, osobnog stila ili pripadnosti određenoj kulturnoj grupi.

– Dubrovačka Pafta

jvrsta je broša ili kopče koja se tradicionalno koristila za učvršćivanje odjeće, poput plašta ili jakne. Pafte su često izrađene u obliku velikog filigranskog diska s ukrasima i detaljima koji odražavaju dubrovačku zlatarsku vještinu.

– Dubrovačka Verižica

tip ogrlice koja je često sastavljena od više lanaca koji su ukrašeni različitim privjescima ili medaljonima. Dubrovačke verižice mogu biti jednostavne ili izuzetno kompleksne, sa sofisticiranim filigranskim radom.
-Dubrovačko prstenje često sadrži tradicionalne motive, poput grba Republike Dubrovačke, te se izrađuje se sa složenim detaljima. Prstenje je izrađeno s tehnikom ručnog filigrana a uz to poneki uzorci sadrže ukomponirane dragulje.

– Grgeci

vrsta su narukvice koja je bila popularna među dubrovačkim ženama. Ove narukvice su često ukrašene raznim simbolima, poput srca ili cvjetova, i izrađene koristeći tehniku filigrana.

-Dubrovačke Belenzuke

tradicionalne su narukvice koje su najčešće izrađene od zlata ili srebra i mogu imati jednostavan, ali elegantan dizajn. Belenzuke se tradicionalno nose kao dio svečane odjeće i često su dio narodnih nošnji ili svečanih odjevnih kombinacija. Ove narukvice predstavljaju važan dio dubrovačke kulturne i povijesne baštine, simbolizirajući ljepotu i umješnost dubrovačkih zlatara.

Dubrovačke Belenzuke vuku naziv iz turskog jezika za narukvicu oblika „Halke“ (lančić) čiji je filigranski stil prenijet iz Osmanske Bosne. Najčešće su izrađene od zlata ili srebra s visokim stupnjem obrade i poliranja. Po dizajnu mogu varirati od jednostavnih, glatkih narukvica do složenijih modela s ugraviranim ili filigranskim detaljima. Neki modeli mogu uključivati i ukrasne elemente poput dragog kamenja ili bisera. Belenzuke je uglavnom nosilo plemstvo kao popularan izbor za svečane prigode, posebice vjenčanja i druge važne događaje.

Dubrovačke Belenzuke su više od običnog nakita, one su dio identiteta i tradicije Dubrovnika, a njihovo nošenje često ima simbolično značenje povezano s lokalnom poviješću i kulturom. Očuvanje i prenošenje na mlađe generacije smatra se važnim kotačićem za održavanje kulturne baštine.

-Barokne Girandole

naušnice s emajlom i biserima koje su kao tip nastale prije 1667. godine, postati će dio dubrovačke narodne nošnje, posebno u Župi Dubrovačkoj, sve do početka 20. stoljeća.

Muškarci u tradicionalnoj dubrovačkoj kulturi nisu nosili Pucete. Njihov nakit bio bi drugačije vrste, poput manžeta, prstenja, ili posebnih ukrasnih igala za odjeću, koji su također bili izrađeni s pažnjom i često ukrašeni sličnim tehnikama kao i ženski nakit.

Kod muških ukrasa u Dubrovačkoj republici razlikujemo tri tipa muškog nakita: nakit za vrat, nakit za prsa i nakit za ruke. Oni su sastavni dijelovi svečane odjeće, što znači da ne funkcioniraju kao samostalni predmeti.

Svečani prsluk koji se naziva „Presomitača“, „Premitača“, s dvije jednake prednjice koje se preklapaju na prsima, mogao se zakopčavati i srebrnim „pucama“ ukrašenima filigranom. Na prsluku nošnje iz Župe dubrovačke ima osam takvih „Puca“. „Puce“ i „toke“ aplicirale su se i na najsvečanije gornje odjevne muške prsluke „Jačerme“. Sastavni dio ovakvog odijevanja čini izrazito duga srebrna ogrlice „Sindžira“ s privjeskom koji je uglavnom u obliku križa  ili srca.
Svaki od ovih modela dubrovačkog nakita ističe visok stupanj zanatske vještine i bogatu kulturu i povijest Dubrovnika, grada, Republike, cijenile su sve velike sile. Ta popularnost i danas među kolekcionarima i ljubiteljima tradicionalnog nakita govori o trajnoj bezvremenskoj vrijednosti i ljepoti.

3. Simbolika i upotreba dubrovačkog nakita

Dubrovački nakit tradicionalno se nosio kao dio svečane odjeće, posebno u plemićkim i bogatim dubrovačkim obiteljima. Često je bio dio miraza i prenosio se s generacije na generaciju. Zlatari su bili toliko cijenjeni da su se njihove kćeri udavale za članove plemićkih obitelji. Osim svoje estetske vrijednosti, nakit je imao i simboličnu važnost, odražavajući status, bogatstvo i lokalni identitet na kojeg su Dubrovčani bili posebno ponosni.

4. Povijest izrade dubrovačkog nakita

Dubrovački nakit ima bogatu povijest koja seže duboko u srednji vijek, vrijeme kada je Dubrovnik (poznat i kao Ragusa) bio značajno trgovačko i pomorsko središte na Mediteranu. Njegova povijest i kultura oblikovani su kontaktima s različitim civilizacijama, uključujući Bizant, Veneciju, Osmansko Carstvo i druge europske velesile. Sve se to odrazilo u dizajnu i izradi dubrovačkog nakita. Kao vješti trgovci Dubrovčani su plemenite kovine i dragulje uvozili pretežno iz obližnjih rudnika u Bosni i Srbiji. Kao svjetski poznati moreplovci i trgovci cijenjene dragulje dovozili iz cijelog svijeta.
Nakit jadranskog područja je vrlo vjerojatno nastao na podlozi spoja antičke i ranosrednjovjekovne izrade finog nakita od kovina, na koju se, između ostalog utjecao i starohrvatski nakit nastao u zaleđu primorskih gradova. Ovaj tip nakita odiše decentnom raskoši upravo zahvaljujući profinjenim i suptilno dizajniranima uresima izvedenim u skupocjenim materijalima, najčešće u zlatu i srebru. Nosilo se manje nakita nego u panonskom i dinarskom području, ali je rađen sa više obrtničko – umjetničke vještine te je najzastupljeniji bio zlatni nakit uz uporabu, često pozlaćenog, srebra i bronce.

-Procvat Dubrovačkog nakita u srednjovjekovnom razdoblju, renesansi, baroku

Dubrovnik je tijekom srednjeg vijeka bio bogat grad – samostalna država, Republika, čija je moć počivala na neutralnoj politici, vještoj diplomaciji koja je stvorila odlične preduvjete za razvoj trgovine. Gradski obrtnici, uključujući zlatare, bili su organizirani u strogo regulirane cehove (Bratovštine) koji su osiguravali visoku kvalitetu izrade i očuvanje tajni zanata. Zlatari su koristili razne tehnike, od kojih je najrazvijenije bilo ručno filigran (delikatno pletivo od tankih žica zlata ili srebra) i granulaciju (ukrašavanje predmeta sitnim zrncima zlata). Izučili su te posebne tehnike koje potječu još iz antičkog i bizantskog perioda.
U to vrijeme Dubrovnik je uključen ne samo u međunarodnu trgovinu već i u međunarodnu kulturnu razmjenu, također to je i vrijeme čvrstih veza s Venecijom, velikim centrom trgovine biserima i dragim kamenjem, ali i s drugim talijanskim i europskim gradovima.
Vlada Republike sv. Vlaha je već u 13. stoljeću odredila posebnu smjesu za izradbu zlatarskih predmeta u svrhu zaštite kvalitete dragocjenih kovina te već 1277. godine naređuje svim zlatarima da ne smiju izrađivati nakit od srebra koje je lošije kvalitete od tzv. „sterlinške smjese“. Ta se naredba ponavlja i 1327. godine, a 1352. godine utvrđuje se da ta smjesa mora sadržavati 15 unca finog srebra i jednu uncu bakra. Svaki predmet koji je odgovarao tim propisima morao je biti označen državnim žigom koji je sadržavao glavu svetog Vlaha s mitrom. Državni žig Dubrovačke Republike se nije bitno mijenjao stoljećima; najstariji poznati žig Republike potječe iz 15. stoljeća, a nalazi se na relikvijaru koji se čuva u riznici stolne crkve u Dubrovniku. On prikazuje glavu sv. Vlaha izvedenu u zbitim i zdepastim oblicima s niskom trokutastom mitrom na glavi. Kroz naredna stoljeća prikaz sv. Vlaha postaje veći, a detalji stiliziraniji. Već u 13. stoljeću dolazi do zloupotrebe propisane količine metala koji su se dodavali zlatu i srebru iz kojih su se izrađivali predmeti i nakit. Taj se običaj nastavio i u 17., 18. i 19. stoljeću, na koji je Republika vrlo oštro reagirala te 21. srpnja 1678. godine senat određuje kaznu od tri udarca bičem i 6 mjeseci zatvora, kao i konfiskaciju predmeta za svakoga onoga koji izrađuje predmete lošije kvalitete. Na pridržavanja zadanih odredbi najstrože se pazilo pred samu propast Dubrovačke Republike u svrhu zaštite kvalitete dubrovačkog srebra i zlata upotrebljavanog od dubrovačkih majstora. Žig Dubrovačke Republike, koji je garantirao čistoću zlata i srebra, upotrebljavao se i nakon pada Republike, ali u isto vrijeme dolazi i do sve većeg odstupanja od pridržavanja odredba. U drugoj polovici 19. stoljeća Austro – Ugarska Monarhija ponovno pojačava kontrolu nad čistoćom zlata i srebra, a žig bivše Dubrovačke Republike, tj. glava sv. Vlaha s mitrom koja je garantirala čistoću smjese, upotrebljavao se na proizvodima dubrovačkih zlatara uz službeni žig Austro – Ugarske Monarhije do 1918., odnosno Kraljevine Jugoslavije do 1941. godine.
Tijekom zlatnog doba Dubrovnika, u 15. i 16. stoljeću, nakit nije bio samo ukras već i pokazatelj društvenog statusa. Bogati građani, plemići i trgovci naručivali su posebne komade za svečane prigode, vjenčanja i državne ceremonije. Nakit je također često bio dio miraza, prenoseći se kao obiteljsko blago.
Sredinom 16. stoljeća dolazi do opadanja kvalitete u svim umjetnostima, pa tako i u zlatarskoj. Razlog tome su bile sve češće provale Osmanlija u susjedne zemlje koje dovode do ekonomsko – političke krize te već spomenuto zatvaranje rudnika u Srbiji i Bosni. Usprkos tome dubrovačko zlatarstvo ne trpi velike posljedice te tijekom 17. i 18. stoljeća. Dubrovnik zadržava titulu važnog trgovačkog središta u koje su dolazili trgovci s Levanta, sa Zapada i unutrašnjosti, te su se po svoj prilici i rukotvorine dubrovačkih zlatara prodavale izvan granica Republike.
17. i 18. stoljeće obilježeno je nastavkom renesanse tradicije i prekomjernog kićenja i ukrašavanja. Ta raskoš je bila prisutna u tolikoj mjeri da je Vijeće umoljenih bilo primorano izdati naredbu o ograničavanju luksuza. Prvo ograničavanje luksuza spominje se već 1235. godine kada se određuje kolika je najveća vrijednost nakita koju Dubrovkinja smije nositi prilikom udaje. Zatim, 1624. godine, izdaje se nova naredba u kojoj se izričito kaže da odraslima nije zabranjeno nositi dugmeta od čista zlata ili masivna srebra (non filato), ali da na tim ukrasnim predmetima ne smije biti nikakve izradbe u emajlu. Niti katastrofalni potres 1667. godine nije značio kraj pretjeranom kićenju i ukrašavanju dubrovačkih građana i plemića te je Vijeće umoljenih 14. veljače 1671. godine ponovno primorano izdati novu naredbu o ograničavanju prekomjernog kićenja. Čak i stari Dundo Maroje u istoimenoj Držićevoj komediji prekorava sina zbog istog razloga – sklonosti rastrošnosti i luksuzu. Te naredbe nam svjedoče da su dubrovački zlatari 17. i 18. stoljeća, usprkos krizama iz sredine 16. stoljeća, imali i te kako mnogo posla da bi namirili potražnju građana i plemića toga grada i okolnog pučanstva za predmete od skupog i dragocjenog materijala.
Zlatarstvo se kao specifičan umjetnički obrt, koji je osim tehničkog znanja zahtijevao i umjetničku kreativnost i smisao za estetsko oblikovanje te se u prvom redu temeljio na ručnoj izradbi i obradi i zahtijevao veliku strpljivost i preciznost, zadržao upravo zahvaljujući tim svojim specifičnostima kroz 19. stoljeće, a ponegdje i sve do danas.
Treba napomenuti kako se među najpoznatije i najraznolikije oblike tradicijskog nakita dubrovačkog kraja ubrajaju radovi dubrovačkih zlatara, nastajali od sredine 19. pa sve do prve polovine 20. stoljeća, koje je nosilo stanovništvo sela Župe i Rijeke dubrovačke te Dubrovačkog primorja. Primjerci ženskog nakita su, u odnosu na muški, daleko brojniji, raznolikiji i tipološki bogatiji, što potvrđuje činjenicu kako su se žene kitile više od muškaraca.

5. Očuvanje tradicije izrade dubrovačkog nakita s turizmom

Dubrovački nakit ne predstavlja samo našu bogatu povijest, tradiciju i umjetnost, već je kontinuirana veza između prošlosti i sadašnjosti, odražavajući kao jedan segment duh grada koji je uspio očuvati svoju kulturnu baštinu kroz sva turbulentna vremena.
U današnjem Dubrovniku tradicionalni nakit spada među najtraženiju uspomenu. Očuvanje ove tradicije nije samo pitanje kulture već i značajan faktor u ekonomiji i prihodima. Lijepa je spoznaja da su posjetitelji zainteresirani i za ovaj dio kulturne baštine i lokalne modne umjetnosti. Zlatarnice su s pravom prepoznate kao važan dio dubrovačke turističke ponude.
I danas se u Dubrovniku njeguje tradicionalna izrada nakita, ali nažalost u gradu je ostala samo jedna filigransko-zlatarska radionica koji mukotrpnim ali vještim filigranskim radom ponosno nastavlja stoljetnu tradiciju. U cijeloj Hrvatskoj ostalo je na žalost vrlo malo istinskih filigrana, pravih meštara svog zanata. Jedna od njih je omiška obitelj Mihaljević koja punih pet decenija, kroz dvije generacije, izrađuje filigranski nakit s motivima iz cijele Hrvatske. S njima uspješno surađujemo punih 10 godina. Njihovoj mašti nikad kraja, jer držeći se izvorne tradicionalne filigranske tehnike uvijek nas iznenade s pregršt novih unikatnih dizajna. Ne zaboravljajući na dubrovačku baštinu izrađuju jedinstven nakit sa svojim prepoznatljivim dizajnerskim potpisom.

Omiški filigranski meštar u akciji

Dubrovački nakit postao je izuzetno popularan je među posjetitelja i kolekcionarima iz cijelog svijeta. Ujedno je i predmet neprestanih akademskih istraživanja koja se bave očuvanjem svjetski poznate kulturne baštine.
Dubrovački nakit stoga ne samo da je prekrasan ukras već i važna poveznica između prošlosti i sadašnjosti. Zadovoljstvo je znati da se mnogi kupci vraćaju svojim domovima širom svijeta s uspomenom koja ih podsjeća na posjet našoj predivnoj Domovini i Dubrovniku.

U ponudi imamo lijepo srebrno prstenje, ogrlice, naušnice, narukvice ili prstenje poznato po svom dalmatinskom štihu, koje je nadopunjeno sa Akoya biserima, poludragim ili dragim kamenjem. Lotosova online prodaja stalno se nadopunjava novim modelima te nastojimo uz vrhunsku kvalitetu zadržati prihvatljive cijene..