Štorija o Lotosu

Pokušam li dočarati ono što danas uspješno radim, moram se vratiti u daleke osamdesete godine prošlog stoljeća. Ta šetnja kroz maglu povijesti izgleda poprilično daleko, no vraća me na isto mjesto, u isti grad – moj dragi Zadar… U biti, sve je počelo jednog sunčanog ljetnog dana na zadarskom Forumu…da ne dovodim u nedoumicu mlađe čitatelje, tada smo to zvali „na Donatu“.  U ta dobra stara vremena  grad je bio pun konvertibilnih Švaba, Holanđana i Talijana, no i domaćih ljudi koji su imali novca (trošili su ga, doduše, u Trstu!). Bili su tu i pomorci puni dolara, taksisti, oficiri JNA, vlasnici privatnih kafića (u ono vrijeme govorilo se da Zadar ima najviše kafića u bivšoj Jugi), vlasnici restorana, građevinskih obrta i samostalnih kućnih radinosti. Pribrojim li tome i desetke tisuća radnih ljudi koji su uredno dobivali plaću, onda mi se upravo te godine čine kao zlatne godine našeg turističkog Zadra. Tada, na samim počecima našeg trgovačkog posla, uspjeli bismo prodati sve što bismo nabavili u Trstu ili od švercera. Potražnja je bila takva da bi jedan običan, limeni štand na pijaci, prodajući nakit tijekom ljeta imao promet od 1000 DM na dan. To je kao da danas zaradite mjesečnu plaću u jednome danu. Napisano nema nikakve političke konotacije jer sam apolitična osoba, ono je tek dio moje mladosti koju sam zajedno sa svojim Zadranima i Zadrom proveo u državi zvanoj Jugoslavija. U ovoj štoriji se radi  o jednoj ranoj točki mog života, kada sam po prvi puta vidio neke zanimljive proizvode koji će nakon dvadesetak godina odigrati veliku ulogu u mom poslu i životu.

No, da nastavim…Uživao sam tako jednog lijepog ljetnog dana u piću za par dinara u debelom hladu terase kafića „Forum“. U ono vrijeme „Donat“ se smatralo popularnim mjestom – u udobnim stolcima sjedilo se i ćakulalo satima, a dolazili bi svi:  naše šinjorine, šjore, mladost i zrelost grada te furešti. Terasa je bila „ispod Volta“ u dva reda po pet stolova, što je za ono vrijeme bilo komforno i „in“. Na mjestu današnje velike terase tog kafića, s druge strane Kalelarge, bila je otvorena popločana površina koju je ondašnja Općina Zadar iznajmila osobama s registriranim samostalnim trgovačkim radnjama – STR i samostalnim kućnim radinostima – SKR. Njih desetak izložilo je svoju robu na stolovima sklepanim od dasaka, vješto joj prikrivajući nedostatke podlogama od  malo finije tkanine. Na jednom od stolova prodavao je mladi par iz Zadra. Stavili su na stol svega nekoliko ogrlica te narukvice i naušnice od lijepog, meni nepoznatog, materijala. Prolaznici, namjernici su to poprilično zainteresirano razgledavali, ali i kupovali…za ondašnjih 10, 20, 30 maraka. Posao im je cvjetao tako dobro da bi prodavali samo poslijepodne i navečer. Ja u to vrijeme mladosti nisam toliko mario za zaradu, dovoljno mi je bilo imati za piće i novine; tada me još nisu brinuli loši poslodavci ili krediti u švicarcima, niti roditeljstvo. Kada bi bilo potrebno zasukao bih rukave i preko student servisa zaradio za dnevne i večernje potrebe.  Ponekad bi u Gaženici dvadesetak dana iskrcavali banane iz broda za 2000 maraka.  Charles Bronson je također zarađivao kao lučki radnik, tješio sam se. Tada se benzin kupovao na par-nepar (prema broju na registracijskim tablicama), cigarete u trafici na komad, a banane samo u Trstu.…No, jako me zanimalo kakav to lijepi nakit ono dvoje prodaju…. od čega je napravljen da se toliko svjetluca, presijava i blista!? Dok nije bilo turista za njihovim stolom, prišao sam kao potencijalni kupac, (hm, s par dinara u džepu), te im postavio prvo pitanje… U danima koji su uslijedili, do pred sam kraj ljeta, moja pitanja su se množila pretvorivši se u pravo malo istraživanje. Po prvi puta u životu vidio sam poludrago kamenje, te neodoljive prirodne kristale, za koje ili nisam nikad niti čuo ili sam o njima imao vrlo šture informacije. Iako je na Poluotoku bilo dosta zlatarnica niti jedna nije imala ovakav jednostavan, prelijep nakit od prirodnih materijala. Bio je to moj prvi susret s Ametistom, Oniksom, Gorskim kristalom, Tigrovim okom i Hematitom. Iako su ogrlice i narukvice uglavnom bile sastavljen od kuglica, perli različitih veličina, bez ukrasnih elemenata kakve danas  poznajemo, ostao sam očaran –  njihova jednostavna prirodna ljepota spojila  se s vještom majstorskom rukom tvoreći savršene ukrase.  Ljeto je prošlo, no negdje duboko ostale su mi te slike… i ljepota. Već idućeg ljeta, na velikoj terasi našeg malog stančića, izrađivao sam kuglice od glinamola, bojao ih i prodavao (sve dok me nije otjerala Savezna inspekcija i Milicija). Dok sam u ruci valjao kuglicu za kuglicom, pitao sam se gdje bih mogao naći poludrago kamenje i raditi nakit poput mladog para s mojega „Donata“. Od potrage sam brzo odustao razočaran spoznajom da je način nabave takve robe šverc pomorskim kanalima, a možda i iz razloga što mi je tada još uvijek bilo zanimljivije ludovati s ekipom, gledati cure, putovati u Zagreb na koncerte i u Jazinama pratiti košarkaške utakmice, nego razmišljati o nakitu.

Sve se promijenilo jednog dana dvadesetak godina kasnije u Pragu, meni najljepšem europskom gradu. Uz to što sam se zaljubio u ljepotu grada i njegovu mističnu atmosferu, u njemu sam otkrio svijet minerala, kristala i poludragog kamenja, a nešto kasnije i  dragog kamenja!!! Prag je u to vrijeme bio pun žena američkih vojnika  iz NATO baza u Njemačkoj. One bi se pretovarene češkim kristalom kočoperile centrom Praga krećući se u čoporima. Bilo je tamo puno mladih i starijih Amerikanaca, Engleza, poslovnih ljudi i avanturista koji su došli podučavati Čehe engleski; Nijemaca koji su se utapali u češkom pivu, ali i na tisuće mladih ljudi koji su izbjegli iz ralja rata s ovih prostora. Jedan od njih je i Dragan J., Beograđanin, koji je dezertirao iz JNA. Sa ženom Slovakinjom otvorio je štand u centru Praga, na trgu Staroměstské náměstí,  upravo s poludragim kamenjem. Prilikom jedne nabave robe poveo me sa sobom u veletrgovinu koju su držali Marco Schreier (https://www.marcoschreier.de/de) i  doktor geologije Čeh RNDr. Jaroslav Kubik CS.c. I tada je sve počelo. Od tada nema dana da nisam u kontaktu sa svojim mineralima, poludragim kamenjem, kristalima ili nakitom.

Na početku svog poslovnog stasanja bio sam prisiljen raditi razne poslove s ciljem da svakoga dana naplatim svoj rad, kako ne bih morao čekati na mjesečnu plaću. U suradnji s nekolicinom prijatelja počeo sam proizvoditi i prodavati Mandalu izrađenu od žice i staklenih čeških perlica. Bila je to zgodna igračka koja se sastojala od 64 dijela te se mogla oblikovati u 33 razna oblika, koji su simbolično predstavljali naš planetarni sustav i Svemir. Obožavale su je gotovo sve generacije zbog njene pokretljivosti u rukama, zanimljive slike planeta naše galaksije koju je prikazivala te mogućnosti da se pretvori u narukvicu. Na mene je imala snažno energetsko djelovanje. Umirivala bi me kada bih je vrtio u rukamama, što mi je tada, u mnogim trenucima osamljenosti, bilo potrebno. Osjećao sam kroz taj magičan energetski krug povezanost sa Svemirom i Stvoriteljem, što bi mučne situacije transformiralo u pozitivno i optimistično raspoloženje, donoseći mi olakšanje. Povezanost i fascinacija Mandalom trajala je dugo. Postoje mnogi oblici prikaza Mandale, jedan od njih je Lotosov cvijet. U spomen na igračku koja mi je spasila egzistenciju, te me podigla na jednu višu energetsku razinu, odlučio sam obrtu koji sam otvorio u Zadru nadjenuti naziv LOTOS.

Cijelo svoje znanje o kamenju prenio sam kasnije zajedno sa svojom suprugom u obrt koji smo otvorili 2001. godine u Zadru, a koji je 2007. godine prerastao u d.o.o. Ali, da budem potpuno iskren, naše znanje nije bilo dovoljno veliko da bi se usudili u to vrijeme otvoriti posao samo s tim artiklima. Da bi preživjeli i zaradili otvorili smo turističku agenciju kao glavnu djelatnost. Kristali i nakit, odnosno ideja da radimo samo to što volimo, došla je potpuno iznenada, ne pitajući nas, uslijed ekonomske krize 2009. godine. Procijenili smo da će turizam propasti, odnosno, da ljudi više neće imati toliko novca za putovanja te smo zatvorili turističku djelatnost koja nas je hranila desetak i više godina i odlučili uz male novce pokrenuti vlastiti obrt. Za početak novog posla posudili smo desetak tisuća kuna od njenog oca te krenuli u rizik. Ni sam ne znam je li se taj trud isplatio onako kako smo očekivali, ali eto, za sebe smo imali te smo bez dugova na kraju svih 17 godina dugih peripetija čak uspjeli kupiti solidan stan. Ostali smo samo na trgovini, raditi s onim u čemu smo najviše uživali. Srećom, kriza je prošla, i to smo preživjeli!, BDP se digao, s time i plaće. Ryanair je počeo letjeti za Zadar, pojavili su se veliki kruzeri te je naglo porastao broj turista. Posljedično, produljila se sezona te je porastao broj kupaca našeg poludragog kamenja, koralja, bisera, raznog srebrnog nakita.  Naše znanje o kristalima i poludragom kamenju raslo je iz dana u dan, iz godine u godinu. U tome su nam pomogli kontakti s kopačima kamena, kolekcionarima, alternativcima, izlagačima na sajmovima, veletrgovcima, no najviše su nam pomogli naši dragi kupci. Jer svaki od njih doživio je svoja iskustva i prenio nam svoje zadovoljstvo. I HVALA im na tome!

Bog je moju ženu Alenu, s kojom sam proveo 20 lijepih godina, podario mnogim dobrim osobinama, a jedna od njih bile su spretne ruke. Isplela je sebi i drugima mnoge đempere, rukavice, šalove, šila kostime. Nikad nije ispalo loše kad  bi uzela bilo što napraviti, a uz prave alate i materijale nastajala bi prava mala remek – djela . Neki manje skromniji to bi nazvali kreativnom umjetnošću i već sebe vidjeli kako postavljaju izložbe ili otvaraju galerije. Kako je pri ruci je imala upravo to poludrago kamenje, probala je izraditi ogrlicu… i uspjela! Izložili smo je u trgovini i ubrzo shvatili da se kupcima sviđa te da se može prodati. Tako je moja žena u svojoj 42. godini života saznala da ima dar izrađivati nakit. Nije to bilo na početku ništa posebno, samo par kuglica od Gorskog kristala nanizanih na flaksu (filošpanj). I gle čuda…za jednu sezonu prodali smo ih preko 250 komada. I to nas je pokrenulo –  naruči komponente na Ebay-u, niske kupi u Češkoj, Mađarskoj ili u zagrebačkoj Konjšćinskoj, srebrne dodatke online iz Italije, Češke, Poljske, kristale i poludrago kamenje od trgovaca sa svih kontinenata na sajmovima i europskim veletrgovinama. Obišli smo tako pola Europe i online kontaktirali sve vodeće web trgovine…

Razvojem novih tehnologija i kanala za prodaju roba i usluga odlučili smo se napraviti svoj vlastiti web shop – www.lotos-nakit.com Bilo je to 2007. godine kada u Hrvatskoj još nije bila uvedena ADSL internetska usluga te se surfanje internetom naplaćivalo masno po minuti. Doslovno smo kao mala firma bili pioniri online prodaje među gigantima, na što smo posebno ponosni. Ovom prigodom htio bi zahvalitit češkoj firmi Inetservis s kojom smo nastavili suradnju sve do danas. Godinama smo rasli i razvijali se, izrađivali i prezentirali nove proizvode, pružajući tisućama naših kupaca iz zemlje i inozemstva kvalitetne proizvode i stručnu uslugu. Jednom prilikom, na sajmu „Saso“ u Splitu, jedan naš zadarski poznanik koji nam je izrađivao reklamu, predstavio nas je svojoj rodici: „evo da ti predstavim kolege iz Zadra, koji su prije desetak godina počeli prodavati na malom štandu, a danas izlažu na sajmu!“. Osjećao sam se tako ponosno na naš trnoviti poslovni put da sam ga morao ispraviti riječima: „Drago, nismo počeli na malom štandu, već na kamping-stoliću od 70 cm“….